Oni koji prate ukrajinsku politiku primijetit će da su posljednjih tjedana na površinu isplivale i predratne političke napetosti.

Nedavni niz smjena Volodimira Zelenskog otkriva da je ukrajinska vlada oštećena izdajom, kolaboracijom s Rusima i unutarnjim rivalstvom, piše Telegraph.

Sve se to već mjesecima “vergla” u Kijevu, ali potiho. Sve je došlo u javnost kada je ove nedjelje, zbog sumnje u veleizdaju, ukrajinska služba sigurnosti (SBU) uhitila Olega Kuliniča, bišeg šefa obavještajaca zaduženog za Krim.

Nekoliko sati kasnije, Zelenki je hladno smijenio i Ivana Bakanova, glavnog špijuna u zemlji, a poslije i Irinu Venediktovu, glavnu tužiteljicu. Kao jedan od razloga smjene je navedena i činjenica da je veliki broj ljudi pod njihovom ingerencijom prešao na rusku stranu i to u okupiranim teritorijima.

Njihove su suspenzije tehnički privremene i, ako budu oslobođeni krivnje, naposljetku bi se mogli vratiti na svoja radna mjesta. Koliko je to vjerojatno?

S jedne strane, ovakva kadrovska rekonstrukcija, najznačajnija od početka rata, odražava rastuću frustraciju u vladi i to primarno zbog rada sigurnosne službe koja je ionako već rastrzana prodorom ruskih agentura.

S druge strane, razotkriva i dugotrajne, predratne političke napetosti koje su naglo stavljene po strani nakon ruske invazije.

Krive odluke dovele su do kobnih rezultata

Inače, smijenjeni Bakanov, prijatelj je Zelenskog kojeg ovaj pamti još iz djetinjstva. Osobno ga je imenovao na poziciju šefa obavještajaca još 2019. godine. Poput Zelenskog i Bakanov je bio u šou-biznisu i nije imao nikakve veze s profesijom koju je najednom bio zadužen koordinirati. Imenovanje je svojedobno kritizirano kao teški promašaj.

No, SBU je oduvijek bio kuća skandala i krenulo se s mišlju da će netko van postojećih obavještajnih struktura biti u nonšalantijoj poziciji da djeluje kao metla za sumnjive kadrove.

S oko 30.000 agenata ukrajinska obavještajna služba sedam je puta veća od MI5 (britanske obavještajne službe), a zadaci im se kreću u dijapazonu od protuterorizma, borbe protiv organiziranog kriminala do inozemne špijunaše i kontrašpijunaže.

Godinama njeguje reputaciju neodgovornosti i neprofesionalizma koji, u talu s nesposobnim strukturama, djeluje potpuno bespomoćno da se efikasno suprotstavi razgranatoj mreži ruskih špijuna. Bakanov je svojedobno optimistično izjavio da će mu trebati “minimalno 3 godine da rasformira agenciju”.

S obzirom da je njegova smjena u nedjelju stigla pod definicijom “propusta koji je doveo do ljudskih žrtava”, odražava se osjećaj da je veliki reformator podbacio.

Njegova zamjena je karijerni časnik Vasilij Maliuk koji je na dužnost stupio u ponedjeljak.

U Ukrajini je već pometen čitav ešalon obavještajnih časnika

Nadalje, Zelenski je u čišćenju kadrova ovaj tjedan pomeo i Olega Kuliniča, sada već bivšeg voditelja SBU-ovih operacija na Krimu. Prethodno je iz Ukrajine pobjegao i Andrija Naumov, bivši šef odjela za unutarnju sigurnost SBU-a koji je, par sati prije invazije, u kofere potrpao par stotina tisuća eura u kešu i dva smaragda, da bi ga se prošli mjesec uhitilo u Srbiji. Ukrajina danas traži njegovo izručenje. Šef SBU-ovog ureda u okupiranom Hersonu, Sergij Krivoručk, pao je 31. ožujka. Optužen je da je protivno naredbama Volodimira Zelenskog, naredio evakuaciju grada. Danas je u ukrajinskom pritvoru. Tamo mu društvo pravi i Igor Sadokin, njegov zamjenik koji je Rusima predao kartu ukrajinskih minskih polja, koordinirao ruske zračne napade, a onda se nonšalantno u konvoju za evakuaciju odvezao iz grada.

Uloga osumnjičenih kolaboracionista u brzom napredovanju Rusije na jugu, tijekom prvog tjedna rata, tema je o kojoj se i danas mnogo priča u Ukrajini.

Dok su ruski tenkovi i oklopnjaci nailazili na čvrst otpor izvan Kijeva, na sjeveru i na istoku pored Harkova, južna operativna jedinica izbila je s Krima gotovo bez otpora i do 3. ožujka zauzela Kherson, strateški grad na rijeci Dnjepar.

Razotkrivaju se predratne političke napetosti

Oni koji prate ukrajinsku politiku primijetit će da su posljednjih tjedana na površinu isplivale i predratne političke napetosti.

Primjerice, na mjesto smijenjene glavne tužiteljice Irine Venediktove intaliran je Oleksej Simonenko, čovjek blizak Andreju Jermaku, šefu kabineta Volodimira Zelenskog.

Jermak je kontroverzna osoba koju su tijekom godina aktivisti civilnog društva optuživali za niz nedjela, uključujući odugovlačenje s antikorupcijskim reformama, sabotiranje operacije uhićenja ruskih Wagnerovaca, itd.

Te su optužbe ponovno došle u fokus javnosti prošlog tjedna kada je Victoria Spartz, američka kongresnica iz Indiane, tražila od Bidena da objasni svoju suradnju s Jermakom. Spartz je, inače, rođena u Ukrajini i pred Kongresom je tražila brifing o “postupcima nadzora” nad Jermakom i Olegom Tatarovim – koji služi kao njegov zamjenik.

Pismo je raspalilo vlasti u Kijevu, a ukrajinsko ministarstvo vanjskih poslova optužilo je Spartzovu da potiče rusku propagandu osmišljenu s ciljem da potkopa povjerenje u kabinet Volodimira Zelenskog.

Bez repova konačno nije ni sam Simonenko, čovjek imenovan da zamijeni smijenjenu glavnu tužiteljicu. Naširoko je optuživan da je upravo on taj koji je pomeo pod tepih navodnu korupciju Olega Tatarova.

Izvor: jutarnji.hr

Nova talijanska vlada trebala bi položiti prisegu otprilike u vrijeme stote godišnjice Mussolinijevog marša na Rim.

Postoje neki zločini koji određuju povijesni trenutak. Brutalno ubojstvo nigerijskog uličnog prodavača u Italiji moglo bi biti jedno od takvih, piše Politico.

Javni diskurs o ubojstvu Alike Ogorchukwua ogolio je sve podjele u talijanskom društvu koje se sprema na nove izbore sljedećeg mjeseca. Za neke, ubojstvo je indirektna zasluga protofašističke, antiimigrantske retorike koju raspiruje talijanska desnica. Drugi govore o tome da na ovom strašnom slučaju ljevica sabire svoj politički kapital.

Prema trenutnim anketama upravo antiimigracijske stranke imaju najveće šanse za osvajanje izborne pobjede. Njihova prvakinja, Giorgia Meloni, čelnica ekstremno desničarske stranke Fratelli d‘Italia (Braća Italije), na najboljem je putu da poslije izbora, postane nova talijanska premijerka. Takav scenarij predstavljao bi, nakon izvjesnog razdoblja stabilnosti pod vladom Marija Draghija, radikalnu promjenu u talijanskoj politici. Postoji opravdan strah da bi nadolazeća desna koalicija mogla oslabiti europsko jedinstvo u veoma osvjetljivom trenutku.

Kritičari Giorgije Meloni ističu da bi se Europa hitno trebala probuditi i shvatiti u kojoj su mjeri stavovi talijanske političarke ekstremni. U prvi plan baca se i činjenica da bi nova talijanska vlada trebala položiti prisegu otprilike u vrijeme stote godišnjice Mussolinijevog marša na Rim.

Za Lauru Boldrini, bivšu predsjednicu Zastupničkog doma talijanskog parlamenta, Giorgia Meloni je “reprezent krajnje talijanske desnice koja se nikada nije obračunala sa svojom prošlošću”.

“Njena stranka (Braća Italije) hoće zatvoreno društvo, prepuna je fašističkih elemenata, orijentirana na prošlost. Italija treba gledati u budućnost, srednjovjekovna vremena su prošla!”

Nakon pandemije u fokus se vratila – imigracija

Je li Meloni i njena stranka zaista nasljednica politike Mussolinijevih fašista? I što će učiniti ako ove jeseni preuzmu vlast?

Giorgia Meloni

Danas 45-godišnja Meloni u politiku je ušla veoma rano, praktički s 15 godina, kao aktivistica fronte mladih u sklopu MSI-ja (Movimento Sociale Italiano), talijanske stranke koju su 1946. godine osnovali pristaše ubijenog Benita Mussolinija.

Kasnije je u karijeri ušla u stranku Silvija Berlusconija, koju napušta 2013. godine, protiveći se činjenici da je Berlusconi na tadašnjim izborima pružio podršku tehnokratu Mariju Montiju. Iste godine Meloni je osnovala je Braću Italije. Stranka je u svom logotipu zadržala MSI-jev simbol plamena i na stranačkim listama istaknula Mussolinijeve potomke kao kandidate.

Inače, Braća Italija jedina su stranka u Italiji koja je odbila podržati Draghijevu veliku koaliciju, vladu koja tehnički nije izabrana glasanjem na izborima. Taj se je potez postupno pretočio u politički narativ koji je imao za cilj da stranku prezentira kao branitelja demokracije i pozicionira suprotno autoritarnim strankama – “Mi smo jedina talijanska stranka koja se suprostavlja nedemokratski izabranom vođi ergo mi smo za demokraciju!”

Raffale Fitto, europarlamentarac stranke, izjavio je svojedobno da su njegovi kolege ostali u oporbi tijekom Draghijeve vlade “jer je ultimativno načelo stranke demokracija, vlast koja proizlazi iz narodne volje. Kada nas onda optužuju za ekstremizam i fašizam, možemo odgovoriti samo smijehom – naši su postupci i izbori upravo suprotni.”

Meloni je prošle godine u jednom intervjuu izjavila da u njezinoj stranci “nema mjesta za one koji romantiziraju fašizam”. No bilo je i pregršt kontroverzi. Prošle je godine zastupnik stranke u Europskom parlamentu suspendiran na funkciju nakon što je isplivao video u kojem isti priča o financiranju određenih ekstremista, u društvu koje je izvodilo fašističke pozdrave i zbijalo rasističke šale.

S povlačenjem pandemije pitanje imigracije vratilo kao kamen temeljac desničarskih političkih pokreta diljem svijeta – pa tako i u Italiji.

Mogu li europske obaveze spriječiti radikalan zaokret?

Prijedlozi objavljeni nakon stranačke konferencije u svibnju pozivali su na zadržavanje imigranata u određenim područjima, novčane kazne za spasilačke brodove nevladinih organizacija, pomorske blokade, itd.

Saveznik i vjerojatni koalicijski partner Giorgije Meloni je Matteo Salvini, bivši talijanski ministar unutarnjih poslova, čelnik stranke Sjeverna liga i čovjek kojem je antiimigrantska politika u srži stranačkog programa. Ako će ovaj duo voditi Italiju antiimigracijski prijedlozi koalicije vjerojatno će se naći u sukobu s mnogim međunarodnim, pomorskim i inim zakonima Europske unije. Nekakva nada postoji i da bi talijanske demokratske institucije kao i međunarodne obveze mogle pomoći da se spriječe radikalna odstupanja od dosadašnjeg političkog smjera.

Matteo Salvini i Giorgia Meloni

“Priča da smo fašisti je bajka”, tvrdi europarlamentarac Fitto. “I takav je narativ loš za Italiju i njen ugled u inozemstvu!”

Neki akademici se slažu. Ako Giorgia Meloni osvoji vlast, to bi bila “najdesnija vlada u povijesti talijanske republike”, tvrdi Giovanni Orsina, profesor političke povijesti na Sveučilištu Luiss u Rimu. Ali nazivati njenu stranku fašistima i neofašistima je “pogrešno”, dodaje. “Možda vam se ne sviđa Giorgia Meloni ili njezini prijedlozi, ali fašizam je pogrešna etiketa.”

Međunarodne obveze Italije – posebice unutar Europske unije – ostavljaju malo prostora za radikalne politike, zaključuje Orsina. “To je i razlog zašto ovakva desničarska vlada ne znači i potpunu katastrofu – ljudi naprosto imaju premalo manevarskog prostora!”

No upravo bi nedostatak manevarskog prostora, vjeruju neki, mogao s vremenom nagovijestiti eru desničarskog autoritarizma. Mauro Magatti, profesor sociologije na Università Cattolica del Sacro Cuore u Milanu na sljedeći je način objasnio takav politički put:

Braća Italije skupljaju potporu slabo obrazovanih birača koji su, najčešće, iz siromašnijih slojeva, a istovremeno nude rješenja za koja je malo vjerojatno da će biti ostvariva. Meloni neće biti u stanju ispuniti svoja obećanja. Umjesto zdravorazumskog okretanja prema centru političkog spektra, ovi bi birači u budućnosti mogli tražiti još tvrđe desne opcije.

Izvor: jutarnji.hr